Jedan starogrčki mit, koji je zabilježio Homer govori da je nekad čovek bio sasvim drugačiji nego danas.
Poslušajmo androginu bajku iz Platonove Gozbe [Symposion]:
Na početku, taj naš predak bijaše seksualno samodostatno i savršeno biće, Androgin sa svim atributima ženskoga i muškoga. Pračovjek posjedovaše četiri noge i četiri ruke, dva obraza i loptasti oblik, a također genitalije obaju pola. Grnji dio tijela uključujući i vrat, bio je okrugao, sličan buretu. lmao je po dva para ruku i nogu, glavu sa dva jednaka lica, koja su gledala u suprotnim pravcima..Bio je vrlo pokretljiv.
Iskreno govoreći, ako je tako stvarno izgledao, nije postojao nikakav razlog da ga neko prevari, a i kako bi?
Ispolinska je, kaže mit, bila njegova snaga. Svojom snagom ugrozio je i same bogove. Pračovjek, po kratkom postupku, biva rasječen od Zevsa u dva polučovjeka. Oni se sad zovu muškarac i žena, te su osuđeni na prokletstvo da, s dušom što krvari, ištu drugu polovinu, od koje su odijeljeni da bi pojmili da dio nije cjelina i da čovjek nije bog. Od toga se vremena oba polučovjeka utječu pomoći Erosa, koji može sastaviti ono što pripada zajedno i vratiti čovjeka samome sebi.
Od tada sve do danas te dvije polovine muškaraca i žena teže da se spoje, da budu jedno.
Ta težnja za spajanjem, sjedinjavanjem, duboko je usađena u njihovu prirodu, a polni nagon je jedna od najjačih snaga koja ih pokreće na to.
Kažu da se mit o težnji da se nekada raspolovljeno biće ponovo spoji u jednu cjelinu, što skladnije, ostvaruje brakom. Muškarcu i ženi ostaje da da svoje udruživanje učine trajnim i što čvršćim. To čine stvarajući čvrst bračnu zajednicu.
Završna faza procesa transformacije braka u prvobitnoj zajednici jeste pojava monogamijskog braka. Monogamijski brak se razvio na prelazu iz varvarstva u civilizaciju.
Po Engelsu monogamijski brak je karakterističan za civilizacijski period. Istorijski posmatrano on je najsavršeniji oblik ljudskog braka. Monogamijski brak zasnovan je na vladavini muškarca, sa izričitim ciljem rađanja dece s neosporivim očinstvom. (Šta na ovo kažu feministkinje?) Monogamija se razvila iz porodice parova tj. sindijazmičkog braka (od grčke riječi sindijamos- sparivanje po parovima).
U Komunističkom manifestu nalazi se čuveni i često spominjani zahtjev za ukidanjem porodice:
Na čemu počiva današnja buržoaska porodica? Na kapitalu, na privatnoj zaradi. U potpunom razvijenom obliku ona postoji samo za buržoaziju; ali ona nalazi svoju dopunu u prisilnoj lišenosti od porodice na strani proletera i u javnoj prostituciji.
Nećemo ovdje analizirati šta su Marks i drugovi htjeli da kažu, ali da je ekomomska prisila razlog mnogih tužnih brakova i prevara ostaje činjenica.
Današnje vrijeme donijelo je i vrlo širok tretman pojma braka, pa se brakom smatra i zajednica istospolnih osoba.
U svakom slučaju oslobađanje bilo kakve prisile dovelo je do liberalizacije odnosa u braku, pa se nerijetko i klasični pojam bračne prevare izmjenio.
Negdje... i donekle.
Ako pogledate ranije i neevropske oblike braka mogli bi reći da je vladajuća hrišćanska civilizacija shvatila i prihvatila, da su legitimni i drugi oblici svijesti.
Bar javno.
A kako je sve promjenjivo pokazuje i gornja ilustracija iz jednog perioda prošlog vijeka: hipi pokret i slobodna ljubav iz šezdesetih XX vijeka u XXI vijeku se čine jednako radikalim kao i Marksovi pozivi za ukidanjem porodice.
